Otok Svijeta-Croatian language interview

 otokcover.jpg

 
 
Razgovor s Michaelom O’Brienom o njegovom novom romanu Otok svijeta
 
MI List Mladih, Zagreb, 1-2/2008 

 

HRVATSKA PRI?A ZNA?AJNA ZA ?ITAV SVIJET!
 

Recite nam nešto o Vašemu novom romanu Otok svijeta, kako bi ?itatelji stekli predodžbu o njemu.

Otok svijeta pri?a je o djetetu ro?enu 1933. na nemirnome Balkanu i kroz ?etrdesetak poglavlja prati njegov život sve do tre?ega tisu?lje?a. Središnji je lik Josip Lasta, sin siromašnog školskog u?itelja u zaba?enom selu visoko u planinama središnje Bosne i Hercegovine. Kada roman zapo?inje u tijeku je Drugi svjetski rat te je ?itavo podru?je Jugoslavije razdirano sljede?im suprotstavljenim silama: njema?kom i talijanskom okupatorskom vojskom te pobunjeni?kim snagama koje im se odupiru — fašisti?ki nastrojenim ustašama, srpsko-nacionalisti?kim ?etnicima te komunisti?ki orijentiranim partizanima. Kako doga?aji uzimaju maha, nastupa pravi pakao te se mladi i nedužni na?u na putu velikoga zla. Jedina snaga koja im pritom preostaje jest njihova vjera i njihove obitelji.

Je li to povijesni ili , možda, politi?ki roman?

— Ne, niti jedno od toga, iako – razumljivo – povijest i politika igraju važnu ulogu u pri?i. Usmjeren je prije svega na osobe, dramatizirane kroz život samo jedne od njih – jedne duše. Me?utim, povijest koja je dijelom zapleta to?no prenosi što se dogodilo te bi u tome smislu knjiga mogla biti ponešto kontroverzna. Ve? više od stolje?a zbunjuju?a, te uvelike intrigantna povijest bivše Jugoslavije predmetom je brojnih knjiga, pri ?emu brojne me?u njima obiluju revizionisti?kom poviješ?u i propagandom. Narodi Balkana žive na granici triju svjetova: islama, pravoslavnog istoka i katoli?ke Europe, te se nalaze na putu velikih svjetskih sukoba koji nisu samo geopoliti?ki, ve? i duboko duhovni. Ovaj roman zadire u samu bit pitanja: kako osoba može zadržati svoj identitet, ?ak i samo svoje ?ovještvo, u posvema neljudskim prilikama?
 
Kako?
— Kroz život središnjega lika nastojim prikazati kako ?e za to biti potrebni trpljenje i žrtva, junaštvo, pa ?ak i svetost. U dvanaestoj godini razoren mu je ?itav svijet i tako zapo?inje putovanje ponovnog pronalaska vjere što su je poljuljali udarci zla, koje ?e potrajati ?itav život. Zaplet vodi ?itatelja kroz Josipovo djetinjstvo, mladost, život pod komunisti?kim režimom, zato?enje, nadu, gubitke te neo?ekivane blagoslove, rast njegovih stvarala?kih snaga kao pjesnika, te kona?nu životnu kušnju. Tema je ovoga romana raspe?e jedne duše — i njeno uskrsnu?e.

Zašto ste napisali baš takav roman? Što ste zapravo htjeli kroza nj ispri?ati?

— Izvorna koncepcija Otoka svijeta bila je osobna. Roman se jednostavno pojavio u mojoj mašti kad sam upoznao ljude koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji u odlu?nim trenutcima njene povijesti: osobito u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Istovremeno je postojao i vrlo jak unutarnji duhovni poticaj, osje?aj kako je povijest toga naroda zna?ajna za ?itav svijet. I jedno i drugo dogodilo se nekako istovremeno.
 
Na koji je na?in pri?a toga naroda zna?ajna za ?itav svijet?
— Dvadeseto je stolje?e bilo vrijeme raspe?a brojnih naroda i nacija, ne samo iz geopoliti?kih razloga, ve? i zbog toga što se pred našim o?ima odigravala jedna kona?na, višeslojna faza povijesti. Dosljedni vjerski progon koji oduvijek prati gušenje istinskih demokratskih težnji u tim je narodima imao korijen u egzistencijskome sloju dubljemu od ideologije. Ratovi prošloga stolje?a, kao i oni koji još traju, u biti predstavljaju i duhovni boj, a on je daleko od toga da bi bio svršen.
Kad kažete “duhovni”, ne podrazumijeva li to apstraktne pojmove? Kako duhovno utje?e na mo?ne državne sile, ratove, gospodarstva, kulturu te druge ?imbenike koji oblikuju budu?nost ?ovje?anstva?
— ?ovjekovo duhovno stanje mijenja na?in na koji shva?a sebe sama i svijet koji ga okružuje. Kad je dovoljan broj ljudi duhovno osiromašen ili izobli?en, može ih se potaknuti na ujedinjenje u frakcije koje djeluju u pravcu radikalnih promjena u društvu što negativno utje?e na ?itavu ljudsku zajednicu, jer njihove “apstrakcije” imaju stravi?nu logiku. Revolucije i tiranije 20. stolje?a pružaju u tom smislu pravo obilje dokaza. No, klju?ni doga?aji toga doba još nisu okon?ani, jer njihove posljedice i dalje traju. U 21. se stolje?u u suvremenu svijetu materijaliziraju novi oblici stare zvijeri, samo uljepšani, prikriveni, zamaskirani.

U ?emu se to?no sastoji ta maska?

— Vjerujem da moramo biti nadasve oprezni s bilo kakvim kolektivisti?kim idejama koje se umu prikazuju kao rješenja “ljudskoga problema.” U tu kategoriju ubrajam nove globalisti?ke modele onoga što se posvuda nazivlje “upravom”. Redovit slu?aj sa svim ideologijama jest da nam nude površne izbore tipa ili/ili. Tako navodno moramo birati izme?u rata i (jedne) svjetske vlade. Ne shva?aju kako globalizam ne?e promijeniti temeljno stanje ?ovjeka. Globalizam je ultra-nacionalizam proširen do planetarnih razmjera, lišen sigurnosnih mjera kulturne i vjerske raznolikosti. Oni koji žele promijeniti obli?je ovoga svijeta itekako su dobro poznati svima koji su proživjeli njihove politi?ke eksperimente. Oni koji su uspjeli preživjeti imaju poja?anu svijest i dobre antene: shva?aju kako ?e –  ispod navodne humanosti zagovornika kolektivizma, pod kakvom se god krinkom oni skrivali – redovito prona?i ubojicu. Oni koji su uspjeli preživjeti znadu kako stav nadutosti i oholosti zauzet prema ostatku svijeta s vremenom donosi plod smrti.
Poznajete li mnoge koji su uspjeli preživjeti?
 
— U životu sam upoznao brojne ljude koji su trpjeli pod fašizmom i sovjetskim komunizmom. Ujedno njegujem blisko prijateljstvo s nizom Hrvata i Hrvatica koji su sasvim sigurno junaci, dok su neki me?u njima vrlo vjerojatno i pravi sveci. Iako republike bivše Jugoslavije na Zapadu još uvijek ne uživaju javnu pozornost kao druge nacije koje su trpjele pod komunisti?kim režimom, njihova je pri?a jedinstvena i pou?na. Desetlje?ima se Jugoslaviju na Zapadu pogrešno smatralo blagim oblikom socijalisti?kog upravljanja, Titovim “socijalizmom s ljudskim licem”. No, to je milijunima svjetlosnih godina daleko od prave istine! Tu je iluziju stvorila masovna propaganda, pomno osmišljen kulturni impresionizam namijenjen izvozu, kao i pokvareni motivi nekih zapadnja?kih vlada, s velikim politi?kim i nov?anim ulozima u svoje tzv. prijateljstvo s Titovim režimom. Kada se režim srušio oslobodile su se neke sasvim nove paklenske sile. Vjerujem kako je ono što se odigralo u tim zemljama isto?no od Jadranskoga mora zapravo mikrokozam rata koji je ve? u tijeku i koji ?e trajati sve do kraja vremena.

Što je to u posve ne?ovje?nim situacijama — poput ovih opisanih u knjizi — što ljude može nadahnuti i potaknuti na zadržavanje, a ponekad ?ak i ja?anje vjere i obiteljskoga identiteta?

— Kada su ljudi suo?eni s radikalno nehumanim iskustvima – kao pojedinci, ili pak u okviru katastrofa širih razmjera – svatko od nas biva stavljen na temeljnu kušnju zna?aja, bitnog uvjerenja o tome što se stvarno na svijetu doga?a. U takvim prilikama, ?ovjek bez Boga smatra kako se može osloniti jedino na sebe ili možda na politiku, kao neku vrstu nazovi-spasenja. Nasuprot tome, ?ovjek sjedinjen s Bogom doživljava iskustvo nade koja sve nadilazi, kao i postupno združivanje s Kristom. Malo-pomalo otkriva kako njegova trpljenja imaju otkupiteljsku vrijednost. Koliko god to bilo lako re?i, daleko je teže tako i živjeti. Udarci krajnjega zla dušu zapravo stavljaju na kona?nu kušnju.
 
U ?emu se ta kušnja sastoji i kako na nju odgovoriti?

— Možemo se srušiti u sebi i povu?i, bježe?i sve dublje u podru?je autonomnoga “ja”, svijet straha i samoo?uvanja pod svaku cijenu, ma što pritom morali izdati. Nasuprot tome, možemo gnjevno uzvratiti, nastoje?i se domo?i oružja smrti, kako bismo nadvladali smrt. Oba su ova rješenja neizbježno kratkotrajna te samo umnažaju razaranje. Tre?i je na?in onaj Kristov — otvoren svima nama, ali ga je nemogu?e otkriti, a kamoli u potpunosti živjeti, bez sve dubljega jedinstva s Isusom. Taj put nije niti pasivan, niti agresivan. No, da bi ga pronašao, ?ovjek mora, barem na temeljno ljudskoj razini, stati otkrivati kako je više od pametne životinje ili pak stanice unutar nekog kolektiva. U naše vrijeme ?ovjek više ne zna tko je, ne može pojmiti svoju vje?nu vrijednost, jer ga povijesne i društvene sile što ga okružuju odre?uju na upravo tragi?no zakinut na?in, umanjuju?i ili pak nije?u?i njegovu vrijednost u korist “Naroda” ili pak varijacija na temu proizvoljno odre?ena “op?ega dobra.” To jednako vrijedi i za takozvane demokracije koje se temelje na materijalizmu, kao i za otvoreno opresivne režime. Jedino u Kristu možemo otkriti tko smo zapravo; jedino u Kristu možemo otkriti putove ka istinskome zajedni?ku dobru.
 
Imate li ro?ake, prijatelje ili poznanike, na ?ijim se iskustvima istinski temelji ova pri?a?
 
— Brojne su mi (pod)zaplete i druge pri?e i likove, kao i brojne pojedinosti klju?nih prizora, ispri?ali ljudi koji su ih doživjeli. Povijesna je pozadina više plod sveobuhvatnoga trogodišnjega istraživanja. Ponavljam, poradi goleme koli?ine revizionisti?ke povijesti toga vremena, bilo je posve neophodno uvijek iznova provjeravati svaku pojedinost, a potom i njene izvore. Taj je postupak bio uistinu zahtjevan, no istovremeno za mene i nadasve pou?an, budu?i da mi je otkrio ponešto od naravi dezinformiranja u našemu vremenu, iskrivljavanju povijesnih ?injenica i njihova zna?enja od strane jednako isto?nja?kih, kao i zapadnja?kih izvora. U iskustvenome je smislu za me bilo neobi?no važno upoznati brojne hrvatske i slovenske obitelji ?iji su stri?evi, ujaci, o?evi i bra?a pobijeni u partizanskim jamama smrti. Neki su uspjeli pobje?i kako bi ispri?ali svoju pri?u ?im su se domogli Zapada. Tek su nakon 1991. razmjeri masovnih pokolja na Bleiburgu i kod Maribora, kao i u šumovitim predjelima južno od austrijske granice, po?eli dolaziti na vidjelo, s otkrivanjem sve više i više masovnih grobnica. Pritom ne mislim na kasniji genocid što su ga Srbi izvršili 1991.-95. ve? na genocid što ga je odmah nakon Drugog svjetskog rata po?inila jugoslavenska vlada. Ovdje sam u Kanadi osobno upoznao šest obitelji koje su izgubile svoje drage u tome masovnom pokolju. Na stotine tisu?a nenaoružanih ljudi, me?u kojima su ve?inom bili civili, Titovi su partizani potamanili uz znanje savezni?kih snaga. Kasnije su na jugoslavenskome tlu osnovani koncentracijski logori. Tako se, primjerice, procjenjuje kako je u jednome od najgorih, na Golome Otoku, izme?u 30 i 50000 politi?kih zatvorenika, kao i vjerskih zato?enika savjesti, umrlo pod iznimno brutalnim okolnostima.

Što ljudi, ?itaju?i ovu knjigu, mogu saznati o posljedicama pogubnih globalnih doga?aja našega vremena?

— Aktivisti za ljudska prava procjenjuju kako je u 20. stolje?u preko 170 milijuna ljudi umrlo od ruke vlastitih vlada. To su nadasve otrežnjavaju?i podatci. Stoga nije posrijedi puka paranoja, ako razmatramo mogu?nost da statizam, napose u svojim društveno revolucijskim oblicima, ve? po samoj svojoj naravi nije?e ono što je u ?ovjeku naj?ovje?nije, njegovu apsolutnu vrijednost; – dodao bih – njegovu vje?nu vrijednost. Kad god njegova krajnja vrijednost kao zasebne osobe biva zanijekana, na šteti je ?itavo društvo, jer se u samim svojim temeljima narušava arhitektura istinske ljudske zajednice. U Europi i Sjevernoj Americi od države odobreno, pa i financirano, ubijanje nero?ene djece, kao i sve ?eš?a praksa eutanaziranja starih i bolesnih, predstavljaju uistinu zlosutne znakove. No, skloni smo umanjivati stvarnu vrijednost tih znakova, jer nadasve naivno pretpostavljamo kako živimo u demokraciji te neprestano o njoj govorimo, kao da bi ona bila trajna datost našega svijeta. Oni koji su preživjeli ratove i tiranije prošloga stolje?a u?e nas kako demokracije može nestati brže no što mislimo, ako tvorci društva manipuliraju stanovitim psihološkim, gospodarskim i kulturnim silama. Dojmila me se ?injenica kako je golema ve?ina onih koji su sve to preživjeli suglasna u svojim upozorenjima glede postoje?ega stanja Zapada.
 
U ?emu se sastoje ta njihova upozorenja?
 
— Oni su prakti?no jednoglasni u mišljenju kako smo mi jednostavno moralno i duhovno nespremni  prepoznati, a kamoli oduprijeti se, sve bržoj korupciji naše civilizacije. Ne mislim pritom toliko na prijetnje radikalnih islamista, niti pak vrlo stvarnu pogibao ekspanzionisti?ke komunisti?ke Kine, ve? na naše vlastito unutarnje samouništenje. Kako upozoravaju brojni katoli?ki filozofi (posebno Josef Pieper i Etienne Gilson, kao i povjesni?ar Christopher Dawson) sloboda i demokracija uvijek se sve više spominju kada su one zapravo u opadanju. Naša sposobnost civilizirane suodgovornosti — živjeti na slobodan ali i odgovoran na?in, dosljedno se smanjuje još od kraja 1960. dok je ta društvena revolucija proizašla prvenstveno iz nametanja radikalno nemoralnih zakona odozgor. Ne smijemo misliti kako su demokracije imune na degeneraciju u totalitarizam. Valja razmotriti tako?er i ?injenicu kako totalitarizam s “demokratskim” licem može izazvati još i sveobuhvatniju i dugoro?niju korupciju onoga što je u ljudskoj zajednici najbolje, jer uvijek može tvrditi kako nije ono što zapravo jest.

Ovaj je roman, dakle, upozorenje na nove oblike totalitarizma?

— Za razliku od nekih mojih ranijih romana, koji izravno upozoravaju na novi totalitarizam, Otok to ?ini neizravno. Jednako papa Ivan Pavao II., kao i papa Benedikt XVI., otvoreno nas upozoravaju na pogibli s kojima smo suo?eni. Iako u ovome romanu dramatiziram neke od pogibli što smo ih spomenuli, toliko na njih ne ukazujem, koliko nastojim otkriti živu istinu o svakoj pojedinoj osobi. Ogriješiti se o jednu ljudsku osobu, zna?i ogriješiti se o sve. Nadalje, takav je prijestup napad na Božje o?instvo. Moj je cilj postaviti pitanja koja su posve nužna za održavanje istinski ljudske civilizacije.
Koji su neki od naro?itih duhovnih uvida što ih nastojite ponuditi ?itateljima ove knjige?

— Nadam se prenijeti im istinu kako se ?ovjek ra?a, živi i umire u ratnoj zoni. Rat je to koji ?e potrajati do kraja vremena. Istovremeno, kako je svijet neizrecivo divan i prepun nebrojenih ?udesa. Kako se najve?a ?udesa nalaze u nama samima, kao i u drugima. Dok se u pri?i otkriva Božja providnost, nastojim pokazati kako ?ovjek nije zarobljen u mehanicisti?kome svemiru; kako nije broj, niti zup?anik, ve? pojavnost stvorena za ljubav, za život u zajedništvu osoba. Nastojim kroz središnji lik pokazati kako nikada ne smijemo gubiti nadu.
 
Nada je i tema najnovije enciklike pape Benedikta XVI. Na koji na?in Vaš roman podvla?i njegova u?enja?
 
— Nadam se kako sam ono ?emu nas je papa Benedikt tako jasno i snažno pou?io u svojoj enciklici Spe Salvi uspio utjeloviti u obliku fikcije. Moj središnji lik Josip Lasta pretrpio je stravi?no zlo zbog sljepo?e silnika. Izdržao je ono što bi, vjerujem, ve?inu nas uništilo te je i sam došao na rub o?aja. Sveti Otac ?esto spominje našu potrebu vidjeti ispod površine izglednosti našega vremena, podi?i pogled iznad zatvorskih zidina suvremenih krivih rješenja ljudskoga stanja. Prepoznati laži i o?aj u pozadini obilne i velebne retorike o novome svjetskome poretku. I sadašnji papa i Ivan Pavao II. posve su jasni u svojoj raš?lambi onoga što je destruktivno u svim oblicima materijalizma —uklju?uju?i onaj marksisti?ko-socijalisti?ki ali i stanovite njegove zapadnja?ke kapitalisti?ke oblike, pod kojima podrazumijevam kapitalizam bez savjesti, protuosobni oblik kapitalizma. Nasuprot tome, Sveti nas Oci poti?u na razmišljanje umom Kristovim, a ne umom društvene revolucije. U?e nas Boga zvati Ocem, u?i u osobni odnos s Njime, zahvaljuju?i ?emu upoznajemo sebe same kao osobe koje su ljubljene te posjeduju jedinstven identitet i ime — te nisu brojevi!

Kako ste?i um Kristov?


— Traže?i ga iskrena srca i po molitvi, napuštaju?i svaku ideologiju, kao i opsjednutost sigurnoš?u i udobnoš?u, koje se pre?esto pokazuju kao idoli, kako svjesno, tako i nesvjesno, prije?e?i time milost i odbacuju?i istinsku viziju. Valja nam se probuditi — a dio ?e toga bu?enja zahtijevati iskreno priznanje samima sebi do koje smo se mjere dali indoktrinirati lažnim poimanjima ljudske naravi. Od naro?ite mi je važnosti na?in na koji mi na Zapadu oblikujemo mišljenja i sudove o svim ljudskim i društvenim pitanjima te kako je naše poimanje prakti?no svega natopljeno materijalizmom.
Moramo shvatiti kako zdravo i razumno tlo (na kojemu se zacijelo ve?ina nas želi nalaziti) nikada ne može biti to?na središnjica na ravnoj crti izme?u dva ideološka, odnosno, percepcijska pola. Polovi se neprestano pomi?u. Kulturni su polovi, sa svojom mo?i utjecanja na politiku, osobito nepouzdani. A polovi u ljudskome umu još su daleko nestabilniji. Istinsko se središte nalazi gore. Ispravni odabiri, ispravna politika, zdrav kulturni život, proiza?i ?e iz te reorijentacije k hijerarhijskoj naravi kozmosa.
 
Dopustite mi ponoviti: istinsko se središte nalazi gore.
Radite li na nekoj novoj knjizi?

— Mislio sam kako sam napisao sve što bih ikada mogao napisati te sam se s radoš?u vratio razmjernoj tišini. Dovršenje Otoka svijeta bilo je nalik na ra?anje djeteta, do one mjere do koje jedan muškarac može takvo što pojmiti. No, kao što je to slu?aj s ljudskom ljubavlju i plodnoš?u, niti život nikada ne prestaje stremiti k plodnosti. Proteklih mjeseci osje?am kako u moje srce i maštu nadire nova pri?a. Zasad sam zacrtao tek obrise i nekoliko klju?nih prizora, no nutarnje vrelo nikako da presuši. Provizorni je naslov Teofile. Zamislio sam je kao pri?u o ?ovjeku kojemu je apostol Luka naslovio svoje Evan?elje i Djela Apostolska. Tko je on bio?
Razmišljam i o nastavku romana Posljednja vremena, iako sam obe?ao sebi kako takvo što ne?u nikada u?initi, iz ?itava niza opravdanih razloga. No, sada nadimanje upravo takve jedne pri?e preplavljuje moju maštu. Ako ikada doživi tisak, tema ?e biti što se dogodilo sa sve?enikom o. Ilijom kad je pošao u Jeruzalem suo?iti se s Antikristom.
Neobi?no je to što nisam kanio više pisati knjige te mi nije padalo napamet zapo?injati novu pri?u. Jednostavno bi mi dolazile, posve nenajavljene.
 
*
 
 

website:  www.trecidan.hr

e-mail: trecidan@trecidan.hr

postal address:

Tre?i dan d.o.o.
Stara cesta 25,
10251 Zagreb—Hrvatski leskovac
Croatia

telephone: 098 9600917
fax: 01 4831360