Razgovor s Michaelom O’Brienom o njegovom novom romanu Otok svijeta

 

Recite nam nešto o Vašemu novom romanu Otok svijeta, kako bi čitatelji stekli predodžbu o njemu.

— Otok svijeta priča je o djetetu rođenu 1933. na nemirnome Balkanu i kroz četrdesetak poglavlja prati njegov život sve do trećega tisućljeća. Središnji je lik Josip Lasta, sin siromašnog školskog učitelja u zabačenom selu visoko u planinama središnje Bosne i Hercegovine. Kada roman započinje u tijeku je Drugi svjetski rat te je čitavo područje Jugoslavije razdirano sljedećim suprotstavljenim silama: njemačkom i talijanskom okupatorskom vojskom te pobunjeničkim snagama koje im se odupiru — fašistički nastrojenim ustašama, srpsko-nacionalističkim četnicima te komunistički orijentiranim partizanima. Kako događaji uzimaju maha, nastupa pravi pakao te se mladi i nedužni nađu na putu velikoga zla. Jedina snaga koja im pritom preostaje jest njihova vjera i njihove obitelji.

Je li to povijesni ili , možda, politički roman?

— Ne, niti jedno od toga, iako – razumljivo – povijest i politika igraju važnu ulogu u priči. Usmjeren je prije svega na osobe, dramatizirane kroz život samo jedne od njih - jedne duše. Međutim, povijest koja je dijelom zapleta točno prenosi što se dogodilo te bi u tome smislu knjiga mogla biti ponešto kontroverzna. Već više od stoljeća zbunjujuća, te uvelike intrigantna povijest bivše Jugoslavije predmetom je brojnih knjiga, pri čemu brojne među njima obiluju revizionističkom poviješću i propagandom. Narodi Balkana žive na granici triju svjetova: islama, pravoslavnog istoka i katoličke Europe, te se nalaze na putu velikih svjetskih sukoba koji nisu samo geopolitički, već i duboko duhovni. Ovaj roman zadire u samu bit pitanja: kako osoba može zadržati svoj identitet, čak i samo svoje čovještvo, u posvema neljudskim prilikama?

 

— Kroz život središnjega lika nastojim prikazati kako će za to biti potrebni trpljenje i žrtva, junaštvo, pa čak i svetost. U dvanaestoj godini razoren mu je čitav svijet i tako započinje putovanje ponovnog pronalaska vjere što su je poljuljali udarci zla, koje će potrajati čitav život. Zaplet vodi čitatelja kroz Josipovo djetinjstvo, mladost, život pod komunističkim režimom, zatočenje, nadu, gubitke te neočekivane blagoslove, rast njegovih stvaralačkih snaga kao pjesnika, te konačnu životnu kušnju. Tema je ovoga romana raspeće jedne duše — i njeno uskrsnuće.


Zašto ste napisali baš takav roman? Što ste zapravo htjeli kroza nj ispričati?

— Izvorna koncepcija Otoka svijeta bila je osobna. Roman se jednostavno pojavio u mojoj mašti kad sam upoznao ljude koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji u odlučnim trenutcima njene povijesti: osobito u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Istovremeno je postojao i vrlo jak unutarnji duhovni poticaj, osjećaj kako je povijest toga naroda značajna za čitav svijet. I jedno i drugo dogodilo se nekako istovremeno.

 

— Dvadeseto je stoljeće bilo vrijeme raspeća brojnih naroda i nacija, ne samo iz geopolitičkih razloga, već i zbog toga što se pred našim očima odigravala jedna konačna, višeslojna faza povijesti. Dosljedni vjerski progon koji oduvijek prati gušenje istinskih demokratskih težnji u tim je narodima imao korijen u egzistencijskome sloju dubljemu od ideologije. Ratovi prošloga stoljeća, kao i oni koji još traju, u biti predstavljaju i duhovni boj, a on je daleko od toga da bi bio svršen.

— Čovjekovo duhovno stanje mijenja način na koji shvaća sebe sama i svijet koji ga okružuje. Kad je dovoljan broj ljudi duhovno osiromašen ili izobličen, može ih se potaknuti na ujedinjenje u frakcije koje djeluju u pravcu radikalnih promjena u društvu što negativno utječe na čitavu ljudsku zajednicu, jer njihove “apstrakcije” imaju stravičnu logiku. Revolucije i tiranije 20. stoljeća pružaju u tom smislu pravo obilje dokaza. No, ključni događaji toga doba još nisu okončani, jer njihove posljedice i dalje traju. U 21. se stoljeću u suvremenu svijetu materijaliziraju novi oblici stare zvijeri, samo uljepšani, prikriveni, zamaskirani.


U čemu se točno sastoji ta maska?

— Vjerujem da moramo biti nadasve oprezni s bilo kakvim kolektivističkim idejama koje se umu prikazuju kao rješenja “ljudskoga problema.” U tu kategoriju ubrajam nove globalističke modele onoga što se posvuda nazivlje “upravom”. Redovit slučaj sa svim ideologijama jest da nam nude površne izbore tipa ili/ili. Tako navodno moramo birati između rata i (jedne) svjetske vlade. Ne shvaćaju kako globalizam neće promijeniti temeljno stanje čovjeka. Globalizam je ultra-nacionalizam proširen do planetarnih razmjera, lišen sigurnosnih mjera kulturne i vjerske raznolikosti. Oni koji žele promijeniti obličje ovoga svijeta itekako su dobro poznati svima koji su proživjeli njihove političke eksperimente. Oni koji su uspjeli preživjeti imaju pojačanu svijest i dobre antene: shvaćaju kako će -  ispod navodne humanosti zagovornika kolektivizma, pod kakvom se god krinkom oni skrivali - redovito pronaći ubojicu. Oni koji su uspjeli preživjeti znadu kako stav nadutosti i oholosti zauzet prema ostatku svijeta s vremenom donosi plod smrti.

 

— U životu sam upoznao brojne ljude koji su trpjeli pod fašizmom i sovjetskim komunizmom. Ujedno njegujem blisko prijateljstvo s nizom Hrvata i Hrvatica koji su sasvim sigurno junaci, dok su neki među njima vrlo vjerojatno i pravi sveci. Iako republike bivše Jugoslavije na Zapadu još uvijek ne uživaju javnu pozornost kao druge nacije koje su trpjele pod komunističkim režimom, njihova je priča jedinstvena i poučna. Desetljećima se Jugoslaviju na Zapadu pogrešno smatralo blagim oblikom socijalističkog upravljanja, Titovim “socijalizmom s ljudskim licem”. No, to je milijunima svjetlosnih godina daleko od prave istine! Tu je iluziju stvorila masovna propaganda, pomno osmišljen kulturni impresionizam namijenjen izvozu, kao i pokvareni motivi nekih zapadnjačkih vlada, s velikim političkim i novčanim ulozima u svoje tzv. prijateljstvo s Titovim režimom. Kada se režim srušio oslobodile su se neke sasvim nove paklenske sile. Vjerujem kako je ono što se odigralo u tim zemljama istočno od Jadranskoga mora zapravo mikrokozam rata koji je već u tijeku i koji će trajati sve do kraja vremena.


Što je to u posve nečovječnim situacijama — poput ovih opisanih u knjizi — što ljude može nadahnuti i potaknuti na zadržavanje, a ponekad čak i jačanje vjere i obiteljskoga identiteta?

— Kada su ljudi suočeni s radikalno nehumanim iskustvima – kao pojedinci, ili pak u okviru katastrofa širih razmjera – svatko od nas biva stavljen na temeljnu kušnju značaja, bitnog uvjerenja o tome što se stvarno na svijetu događa. U takvim prilikama, čovjek bez Boga smatra kako se može osloniti jedino na sebe ili možda na politiku, kao neku vrstu nazovi-spasenja. Nasuprot tome, čovjek sjedinjen s Bogom doživljava iskustvo nade koja sve nadilazi, kao i postupno združivanje s Kristom. Malo-pomalo otkriva kako njegova trpljenja imaju otkupiteljsku vrijednost. Koliko god to bilo lako reći, daleko je teže tako i živjeti. Udarci krajnjega zla dušu zapravo stavljaju na konačnu kušnju.

 

— Možemo se srušiti u sebi i povući, bježeći sve dublje u područje autonomnoga “ja”, svijet straha i samoočuvanja pod svaku cijenu, ma što pritom morali izdati. Nasuprot tome, možemo gnjevno uzvratiti, nastojeći se domoći oružja smrti, kako bismo nadvladali smrt. Oba su ova rješenja neizbježno kratkotrajna te samo umnažaju razaranje. Treći je način onaj Kristov — otvoren svima nama, ali ga je nemoguće otkriti, a kamoli u potpunosti živjeti, bez sve dubljega jedinstva s Isusom. Taj put nije niti pasivan, niti agresivan. No, da bi ga pronašao, čovjek mora, barem na temeljno ljudskoj razini, stati otkrivati kako je više od pametne životinje ili pak stanice unutar nekog kolektiva. U naše vrijeme čovjek više ne zna tko je, ne može pojmiti svoju vječnu vrijednost, jer ga povijesne i društvene sile što ga okružuju određuju na upravo tragično zakinut način, umanjujući ili pak niječući njegovu vrijednost u korist “Naroda” ili pak varijacija na temu proizvoljno određena “općega dobra.” To jednako vrijedi i za takozvane demokracije koje se temelje na materijalizmu, kao i za otvoreno opresivne režime. Jedino u Kristu možemo otkriti tko smo zapravo; jedino u Kristu možemo otkriti putove ka istinskome zajedničku dobru.

 

 

— Brojne su mi (pod)zaplete i druge priče i likove, kao i brojne pojedinosti ključnih prizora, ispričali ljudi koji su ih doživjeli. Povijesna je pozadina više plod sveobuhvatnoga trogodišnjega istraživanja. Ponavljam, poradi goleme količine revizionističke povijesti toga vremena, bilo je posve neophodno uvijek iznova provjeravati svaku pojedinost, a potom i njene izvore. Taj je postupak bio uistinu zahtjevan, no istovremeno za mene i nadasve poučan, budući da mi je otkrio ponešto od naravi dezinformiranja u našemu vremenu, iskrivljavanju povijesnih činjenica i njihova značenja od strane jednako istočnjačkih, kao i zapadnjačkih izvora. U iskustvenome je smislu za me bilo neobično važno upoznati brojne hrvatske i slovenske obitelji čiji su stričevi, ujaci, očevi i braća pobijeni u partizanskim jamama smrti. Neki su uspjeli pobjeći kako bi ispričali svoju priču čim su se domogli Zapada. Tek su nakon 1991. razmjeri masovnih pokolja na Bleiburgu i kod Maribora, kao i u šumovitim predjelima južno od austrijske granice, počeli dolaziti na vidjelo, s otkrivanjem sve više i više masovnih grobnica. Pritom ne mislim na kasniji genocid što su ga Srbi izvršili 1991.-95. već na genocid što ga je odmah nakon Drugog svjetskog rata počinila jugoslavenska vlada. Ovdje sam u Kanadi osobno upoznao šest obitelji koje su izgubile svoje drage u tome masovnom pokolju. Na stotine tisuća nenaoružanih ljudi, među kojima su većinom bili civili, Titovi su partizani potamanili uz znanje savezničkih snaga. Kasnije su na jugoslavenskome tlu osnovani koncentracijski logori. Tako se, primjerice, procjenjuje kako je u jednome od najgorih, na Golome Otoku, između 30 i 50000 političkih zatvorenika, kao i vjerskih zatočenika savjesti, umrlo pod iznimno brutalnim okolnostima.

Što ljudi, čitajući ovu knjigu, mogu saznati o posljedicama pogubnih globalnih događaja našega vremena?

— Aktivisti za ljudska prava procjenjuju kako je u 20. stoljeću preko 170 milijuna ljudi umrlo od ruke vlastitih vlada. To su nadasve otrežnjavajući podatci. Stoga nije posrijedi puka paranoja, ako razmatramo mogućnost da statizam, napose u svojim društveno revolucijskim oblicima, već po samoj svojoj naravi niječe ono što je u čovjeku najčovječnije, njegovu apsolutnu vrijednost; - dodao bih - njegovu vječnu vrijednost. Kad god njegova krajnja vrijednost kao zasebne osobe biva zanijekana, na šteti je čitavo društvo, jer se u samim svojim temeljima narušava arhitektura istinske ljudske zajednice. U Europi i Sjevernoj Americi od države odobreno, pa i financirano, ubijanje nerođene djece, kao i sve češća praksa eutanaziranja starih i bolesnih, predstavljaju uistinu zlosutne znakove. No, skloni smo umanjivati stvarnu vrijednost tih znakova, jer nadasve naivno pretpostavljamo kako živimo u demokraciji te neprestano o njoj govorimo, kao da bi ona bila trajna datost našega svijeta. Oni koji su preživjeli ratove i tiranije prošloga stoljeća uče nas kako demokracije može nestati brže no što mislimo, ako tvorci društva manipuliraju stanovitim psihološkim, gospodarskim i kulturnim silama. Dojmila me se činjenica kako je golema većina onih koji su sve to preživjeli suglasna u svojim upozorenjima glede postojećega stanja Zapada.

 

 

— Oni su praktično jednoglasni u mišljenju kako smo mi jednostavno moralno i duhovno nespremni  prepoznati, a kamoli oduprijeti se, sve bržoj korupciji naše civilizacije. Ne mislim pritom toliko na prijetnje radikalnih islamista, niti pak vrlo stvarnu pogibao ekspanzionističke komunističke Kine, već na naše vlastito unutarnje samouništenje. Kako upozoravaju brojni katolički filozofi (posebno Josef Pieper i Etienne Gilson, kao i povjesničar Christopher Dawson) sloboda i demokracija uvijek se sve više spominju kada su one zapravo u opadanju. Naša sposobnost civilizirane suodgovornosti — živjeti na slobodan ali i odgovoran način, dosljedno se smanjuje još od kraja 1960. dok je ta društvena revolucija proizašla prvenstveno iz nametanja radikalno nemoralnih zakona odozgor. Ne smijemo misliti kako su demokracije imune na degeneraciju u totalitarizam. Valja razmotriti također i činjenicu kako totalitarizam s “demokratskim” licem može izazvati još i sveobuhvatniju i dugoročniju korupciju onoga što je u ljudskoj zajednici najbolje, jer uvijek može tvrditi kako nije ono što zapravo jest.

Ovaj je roman, dakle, upozorenje na nove oblike totalitarizma?

— Za razliku od nekih mojih ranijih romana, koji izravno upozoravaju na novi totalitarizam, Otok to čini neizravno. Jednako papa Ivan Pavao II., kao i papa Benedikt XVI., otvoreno nas upozoravaju na pogibli s kojima smo suočeni. Iako u ovome romanu dramatiziram neke od pogibli što smo ih spomenuli, toliko na njih ne ukazujem, koliko nastojim otkriti živu istinu o svakoj pojedinoj osobi. Ogriješiti se o jednu ljudsku osobu, znači ogriješiti se o sve. Nadalje, takav je prijestup napad na Božje očinstvo. Moj je cilj postaviti pitanja koja su posve nužna za održavanje istinski ljudske civilizacije.

— Nadam se prenijeti im istinu kako se čovjek rađa, živi i umire u ratnoj zoni. Rat je to koji će potrajati do kraja vremena. Istovremeno, kako je svijet neizrecivo divan i prepun nebrojenih čudesa. Kako se najveća čudesa nalaze u nama samima, kao i u drugima. Dok se u priči otkriva Božja providnost, nastojim pokazati kako čovjek nije zarobljen u mehanicističkome svemiru; kako nije broj, niti zupčanik, već pojavnost stvorena za ljubav, za život u zajedništvu osoba. Nastojim kroz središnji lik pokazati kako nikada ne smijemo gubiti nadu.

 

 

— Nadam se kako sam ono čemu nas je papa Benedikt tako jasno i snažno poučio u svojoj enciklici Spe Salvi uspio utjeloviti u obliku fikcije. Moj središnji lik Josip Lasta pretrpio je stravično zlo zbog sljepoće silnika. Izdržao je ono što bi, vjerujem, većinu nas uništilo te je i sam došao na rub očaja. Sveti Otac često spominje našu potrebu vidjeti ispod površine izglednosti našega vremena, podići pogled iznad zatvorskih zidina suvremenih krivih rješenja ljudskoga stanja. Prepoznati laži i očaj u pozadini obilne i velebne retorike o novome svjetskome poretku. I sadašnji papa i Ivan Pavao II. posve su jasni u svojoj raščlambi onoga što je destruktivno u svim oblicima materijalizma —uključujući onaj marksističko-socijalistički ali i stanovite njegove zapadnjačke kapitalističke oblike, pod kojima podrazumijevam kapitalizam bez savjesti, protuosobni oblik kapitalizma. Nasuprot tome, Sveti nas Oci potiču na razmišljanje umom Kristovim, a ne umom društvene revolucije. Uče nas Boga zvati Ocem, ući u osobni odnos s Njime, zahvaljujući čemu upoznajemo sebe same kao osobe koje su ljubljene te posjeduju jedinstven identitet i ime — te nisu brojevi!

Kako steći um Kristov?

— Tražeći ga iskrena srca i po molitvi, napuštajući svaku ideologiju, kao i opsjednutost sigurnošću i udobnošću, koje se prečesto pokazuju kao idoli, kako svjesno, tako i nesvjesno, priječeći time milost i odbacujući istinsku viziju. Valja nam se probuditi — a dio će toga buđenja zahtijevati iskreno priznanje samima sebi do koje smo se mjere dali indoktrinirati lažnim poimanjima ljudske naravi. Od naročite mi je važnosti način na koji mi na Zapadu oblikujemo mišljenja i sudove o svim ljudskim i društvenim pitanjima te kako je naše poimanje praktično svega natopljeno materijalizmom.

Moramo shvatiti kako zdravo i razumno tlo (na kojemu se zacijelo većina nas želi nalaziti) nikada ne može biti točna središnjica na ravnoj crti između dva ideološka, odnosno, percepcijska pola. Polovi se neprestano pomiču. Kulturni su polovi, sa svojom moći utjecanja na politiku, osobito nepouzdani. A polovi u ljudskome umu još su daleko nestabilniji. Istinsko se središte nalazi gore. Ispravni odabiri, ispravna politika, zdrav kulturni život, proizaći će iz te reorijentacije k hijerarhijskoj naravi kozmosa.

 

Dopustite mi ponoviti: istinsko se središte nalazi gore.

— Mislio sam kako sam napisao sve što bih ikada mogao napisati te sam se s radošću vratio razmjernoj tišini. Dovršenje Otoka svijeta bilo je nalik na rađanje djeteta, do one mjere do koje jedan muškarac može takvo što pojmiti. No, kao što je to slučaj s ljudskom ljubavlju i plodnošću, niti život nikada ne prestaje stremiti k plodnosti. Proteklih mjeseci osjećam kako u moje srce i maštu nadire nova priča. Zasad sam zacrtao tek obrise i nekoliko ključnih prizora, no nutarnje vrelo nikako da presuši. Provizorni je naslov Teofile. Zamislio sam je kao priču o čovjeku kojemu je apostol Luka naslovio svoje Evanđelje i Djela Apostolska. Tko je on bio?

Razmišljam i o nastavku romana Posljednja vremena, iako sam obećao sebi kako takvo što neću nikada učiniti, iz čitava niza opravdanih razloga. No, sada nadimanje upravo takve jedne priče preplavljuje moju maštu. Ako ikada doživi tisak, tema će biti što se dogodilo sa svećenikom o. Ilijom kad je pošao u Jeruzalem suočiti se s Antikristom.

Neobično je to što nisam kanio više pisati knjige te mi nije padalo napamet započinjati novu priču. Jednostavno bi mi dolazile, posve nenajavljene.

 

*